"Ja ću sve sama." A tko je rekao da moram?!

"Ma ja ću." Koliko puta si ovo rekla?

Ja jesam. Puno puta. I iskreno, dugo sam tu rečenicu doživljavala kao dokaz da mogu.

"Ja ću."

Ne treba mi pomoć.

Snaći ću se.

Riješit ću.

Nema veze.

Mogu ja to.

I znaš što? Stvarno mogu.

To je zapravo i problem, jer kad stvarno možeš puno toga sama, vrlo lako počneš vjerovati da sve moraš sama, a to su dvije potpuno različite stvari.

Ja ću sve sama

Kod mene se to posebno vidi kada upadnem u ulogu spašavanja drugih.

Netko ima problem, ja vidim rješenje.

Netko nešto ne može, ja uskočim.

Netko nije preuzeo svoju odgovornost, ja nekako uspijem pronaći način da je preuzmem umjesto njega.

I sve to često izgleda jako lijepo. Brinem, pomažem, pouzdana sam, mogu se osloniti na mene…Samo što moje tijelo tu priču baš i ne doživljava tako romantično.

Kad zamislim sliku sebe koja sama vuče sve ostalo sa sobom, gotovo fizički osjetim umor. Onu iscrpljenost koja kaže: "Helena, koliko još?"

I možda je baš tijelo puno prije glave shvatilo ono što sam ja dugo pokušavala ignorirati - da ne mora sve biti moje.

Najgore je što se još uvijek uhvatim u tome

Voljela bih ti sada reći da sam to sve riješila. Ali... Nisam.

Još uvijek se uhvatim kako prebrzo kažem "da".

Netko nešto pita, a ja već odgovaram: "Da, može.", "Da, ja ću.", "Da, nema problema.", nastavi niz.

I tek naknadno shvatim: čekaj malo... zašto sam ja to preuzela?

I onda kreće ono poznato: "Pa nije to trebalo biti moje.", "Zašto sam opet rekla da?", "Zašto nisam samo rekla da ne mogu?"

No, tu sam naučila biti malo nježnija prema sebi jer očito nije dovoljno samo znati da nešto nije moja odgovornost.

Ako si godinama navikavala sebe da budeš ona koja će uskočiti, riješiti i spasiti, odgovor „da“ može izaći iz tebe prije nego što uopće stigneš provjeriti želiš li ga stvarno dati.

Poslovne situacije su mi, između ostalog, donijele i puno prilika da promatram vlastite obrasce.

Jedan od njih je vrlo jednostavan: ako vidim da nešto treba biti napravljeno, jako mi je teško samo pustiti.

Pogotovo kada znam da će nešto ostati visjeti ako se ja ne uključim.

I onda se dogodi ono poznato.

Netko nešto predloži, pojavi se neki zadatak ili situacija koju bi realno mogao preuzeti netko drugi, a ja već razmišljam kako ćemo to riješiti. Ne zato što me netko nužno prisilio. Često ustvari nitko ništa ni ne mora reći, ja jednostavno vidim što treba napraviti i nekako automatski uskočim.

I tek poslije shvatim da sam ponovno uzela nešto što uopće nije bilo moje.

To mi je bilo zanimljivo primijetiti jer sam dugo mislila da je problem u tome što previše radim.

Danas mi se čini da je problem malo drugačiji.

Ponekad mi je jednostavno teže gledati da nešto nije riješeno nego ga riješiti sama.

A to nije isto.

Kada nešto riješim, kratkoročno dobijem mir, jer problem je nestao.

No, dugoročno sam možda samo ponovno potvrdila sebi da sam ja ta koja će uskočiti kad god nešto zapne.

I tako se obrazac lijepo nastavlja.

Ali čekaj.

Ovdje bih mogla reći:

"Samo trebaš naučiti reći ne."

I gotovo.

Meni to nije baš tako jednostavno.

Naime, kada cijeli život gradiš sliku o sebi kao osobi koja može, koja razumije, koja će pomoći i koja se može snaći, onda "ne" ponekad ne zvuči samo kao jedna mala riječ.

Zvuči kao:

"Što ako sam sebična?"

"Što ako će netko misliti da nisam dovoljno dobra?"

"Što ako će zbog mene nešto poći po zlu?"

"Što ako sam mogla pomoći, a nisam?"

I zato mislim da tema odgovornosti zapravo uopće nije samo tema odgovornosti. Iza nje često stoji pitanje: Koliko vjerujem da mogu biti dobra osoba i onda kada ne spašavam druge?

Postoji razlika između "mogu" i "moram"

Ovo mi je jedna od najvažnijih razlika.

Mogu sama. = To je sposobnost.

Moram sama. = To je teret.

Mogu ti pomoći, ali ne moram riješiti tvoj problem.

Mogu razumjeti zašto se osjećaš tako kako se osjećaš, ali ne moram učiniti da se ti osjećaš bolje.

Mogu preuzeti odgovornost za svoj dio, ali ne moram preuzeti tvoj.

Mogu biti osoba na koju se možeš osloniti, ali to ne znači da moram nositi sve.

I možda je upravo to ono što još učim: umjesto kako biti manje odgovorna, kako biti odgovorna tamo gdje je to stvarno moje.

Jer nije moja odgovornost sve što mogu popraviti

Ovo je možda i najvažnija rečenica cijelog teksta: Nije moja odgovornost sve što mogu popraviti.

Mogu popraviti puno toga.

Mogu uskočiti.

Mogu riješiti.

Mogu organizirati.

Mogu preuzeti.

Ali pitanje više nije:

„Mogu li ja ovo?“

Nego:

„Je li ovo moje?“

I tu se događa jedna jako zanimljiva stvar.

Odjednom odgovornost više ne znači nositi što više, već razlikovati.

Ovo je moje. - Ovo nije moje.

Ovo mogu pomoći. - Ovo neću preuzeti.

Ovdje mogu reći da. - Ovdje ću reći ne.

I jedno i drugo može biti odgovoran izbor.

P.s. vjerojatno ti danas ne treba još više discipline

Vjerojatno ti ne treba još jedan plan, još jedna tehnika, još jedan način kako biti bolja, organiziranija i učinkovitija, već ti treba nešto sasvim suprotno.

Prije nego što kažeš „da“, napravi malu pauzu.

Ne mora trajati dugo.

Samo dovoljno da se stigneš pitati:

"Želim li ja ovo?"

"Je li ovo stvarno moje?"

"Što će se dogoditi ako ja to ne napravim?"

I možda nećeš uvijek reći ne,, možda ćeš ponekad svejedno odlučiti pomoći i to je okej jer tada barem znaš da si izabrala.

A meni se čini da je upravo tu velika razlika.

Jer osobna odgovornost ne znači:

„Ja ću sve sama.“

Osobna odgovornost znači:

„Ja biram što je moje da nosim.“

Možda neke stvari koje danas vučeš sa sobom možeš prvi put spustiti.

Ne zato što si neodgovorna, nego zato što više ne moraš dokazivati koliko možeš izdržati.

Ako želiš još ovakvih tema o obrascima koje nosimo, tijelu koje ih često prepozna prije nas i izborima koje možemo početi raditi drugačije, pridruži mi se na Instagramu @helena_kukecili se prijavi na moj newsletter.

Tamo nastavljamo razgovore koje možda već dugo vodiš sama sa sobom.