Kada me netko samo pogleda – i ja se stisnem: mikroreakcije kao granice

Pogled. Ton glasa. Sitni trzaj obrva. Ponekad ti netko kaže sasvim običnu rečenicu, a tvoje se tijelo odjednom stegne. Ramena se podignu, dah postane kraći, nešto u tebi se zgrči… iako “ništa zapravo nije bilo”.

Zvuči poznato?

To su te male, brze reakcije koje uhvate tijelo prije nego što mozak stigne išta objasniti. Mikroreakcije. Tjelesni odgovori koji često dolaze prije misli, iz nesvjesnih slojeva koji štite tvoje granice, a dolaze iz onih dubljih slojeva u kojima si nekad učila kako se štitiš.

Možda si odrasla u okolnostima gdje se tvoje “ne” nije čulo. Možda si naučila da je sigurnije šutjeti, povući se ili se praviti da te nema. I onda je tijelo preuzelo ulogu čuvara: prepoznati opasnost u sekundi, reagirati umjesto tebe.

A danas, iako si odrasla osoba, tvoje tijelo pamti i reagira.

Mikroreakcije su tvoji tragovi. One ne znače da si preosjetljiva. One znače da si preživjela.

I ne, nisi dužna uvijek objasniti zašto ti nešto ne paše. Dovoljno je da to osjetiš. To je već dovoljno dobar razlog.

Granica ne mora biti rečenica. Ponekad je to samo reakcija tvog tijela koja kaže: ovo mi ne odgovara.

Osjećaš da je ovo o tebi, ali ne znaš kako to staviti u riječi? Ponekad je dovoljno da netko samo razumije.

Povežimo se: Instagram: @svemojestrane

Youtube: @svemojestrane