Kako nas sram tiho zaustavlja u životu (i kako to početi mijenjati)

Sram je jedna od osnovnih emocija i svi ga nosimo u sebi. Bez obzira bavimo li se osobnim razvojem, psihoterapijom ili samo pokušavamo živjeti ispunjeniji život, sram je često prisutan u pozadini. No, gdje je pošlo po zlu?

Jedna od najučinkovitijih, ali i najštetnijih tehnika odgoja koju su roditelji u djetinjstvu većine nas koristili jest posramljivanje. Često nenamjerno i iz vlastite nemoći, roditelji šalju poruku da s djetetom nešto nije u redu. Na taj način sram ne govori: „To ponašanje nije u redu“, već: „TI nisi u redu.“

Upravo tada često nastaje još jedno duboko uvjerenje koje kasnije snažno oblikuje naš život: Ako sam ja OK, bit ću voljen/a i neću biti napušten/a.

Sram u odrasloj dobi – zašto se stalno kočimo?

Danas, 20, 30, 40 ili više godina kasnije, kada želimo donijeti važne odluke ili napraviti promjene u životu, često ih donosimo kroz filter srama. Naš unutarnji govor to jasno pokazuje:

• „Kako sam glupa.“

• „Kako sam to mogla učiniti?“

• „Što će drugi misliti o meni?“

Ovaj unutarnji dijalog nije slučajan – on je rezultat ranih iskustava i duboko usađenih obrazaca. Dokle god sram upravlja našim odlukama, mi zapravo ne živimo autentično.

Ako nam je važnije što će misliti susjed, kolege ili obitelj, nego vlastiti unutarnji osjećaj…

Ako zadržavamo staru sliku o sebi samo da ne bismo razočarali druge…

tada ne živimo svoj život, već onaj koji je društveno prihvatljiv.

Sram, osjećaj manje vrijednosti i tijelo

Često govorimo o osjećaju nevrijednosti ili manje vrijednosti, ali ispod tih osjećaja gotovo uvijek leži – sram. Za razliku od krivnje (koja govori da smo nešto pogrešno učinili), sram poručuje da je s nama nešto pogrešno.

Sram se ne zadržava samo u mislima, već i u tijelu, najčešće kroz osjećaj skupljanja i nestajanja (poznata uzrečica "propast u zemlju od srama").

Zbog toga odgađamo prilike, umanjujemo svoje želje, odustajemo od istraživanja i osobnog rasta.

„Možda neki drugi put“ postaje naš zaštitni mehanizam.

Zašto je važno osvijestiti sram?

Da sam ja dopustila da me i dalje vodi osjećaj srama, ovaj blog danas ne bi postojao.

Suočavanje sa sramom nije lako, ali je izuzetno oslobađajuće. Prvi korak nije „riješiti se“ srama, već ga prepoznati i razumjeti.

Zato ti donosim kratku, jednostavnu vježbu koja ti može pomoći da osvijestiš gdje te sram trenutno koči u životu.

Kratka vježba: Gdje me sram vozi?

1. Zaustavi se i osjeti tijelo

Sjedni ili stani na mirno mjesto. Zatvori oči ako ti je ugodno. Udahni nekoliko puta dublje nego inače.

Postavi si pitanje: „Kada pomislim na situaciju u kojoj se ne usuđujem napraviti korak, što se događa u mom tijelu?“

Primijeti:

• Ima li napetosti (u prsima, trbuhu, grlu, ramenima...)?

• Ima li povlačenja, skupljanja, težine?

• Gdje točno u tijelu osjećaš sram?

Ne pokušavaj ništa mijenjati. Samo primijeti.

2. Prepoznaj glas srama

Sada se zapitaj: „Što si tada govorim?“

Zapiši prvu rečenicu koja se pojavi, bez uljepšavanja. Primjeri:

• „Tko sam ja da to napravim?“

• „Ispast ću smiješna.“

• „Bolje da šutim.“

Ovo nije tvoj pravi glas, ovo je naučeni glas srama.

3. Okreni perspektivu

Postavi si nježno pitanje: „Da se ovako obraćaš djetetu koje voliš, kako bi se ono osjećalo?“

Zatim pitaj sebe: „Što bi mi u ovom trenutku trebalo umjesto srama?“

Možda:

• podrška

• sigurnost

• dopuštenje

• ljubaznost prema sebi

Udahni i zamisli da to sada daješ sebi.

4. Mali korak bez savršenstva

Na kraju se zapitaj: „Koji je najmanji mogući korak koji mogu napraviti, čak i ako me je malo sram?“

Ne veliki skok. Samo mali, realan korak.

Ako želiš, ovu vježbicu možeš ponoviti svaki put kada osjetiš kočenje, povlačenje ili samokritiku. Sram se ne liječi silom već svjesnošću, prisutnošću i suosjećanjem prema sebi.

Ako želiš bolje razumjeti emocije poput srama, naučiti slušati tijelo i napraviti male, ali važne promjene u svom životu:

👉 zaprati me na Instagramu, gdje dijelim praktične uvide, vježbe i svakodnevne primjere

👉 nastavi čitati ostale tekstove na blogu i produbite teme osobnog razvoja, emocija i odnosa sa sobom

Promjena ne počinje savršenstvom – već svjesnošću.