Najveća laž osobnog razvoja? Da moraš riješiti sve iz prošlosti prije nego kreneš živjeti

Ponekad me iznenadi koliko je jedna ideja postala ukorijenjena, gotovo sveta, u svijetu osobnog razvoja. Ona koja kaže: „Ne možeš krenuti naprijed dok ne riješiš sve iz prošlosti.“

Sve što trebaš je još jedna terapija da bi bila spremna za ljubav. Samo još jedan program koji će ti pomoći da shvatiš koliko vrijediš, pa ćeš onda biti spremna otvoriti taj salon koji sanjaš. Ili još samo malo rada na sebi da naučiš postaviti granice u odnosu sa šefom prije nego osjetiš da je vrijeme za promjenu posla.

Na papiru zvuči razumno. Kao da je to neka vrsta zrelosti, hrabrosti, odraslog pristupa životu. Ali u stvarnosti… toliko puta vidim kako ljude to uvjerenje zamrzne. Kako ih uvjeri da su „još uvijek nespremni“, „nedovršeni“, „nedovoljno iscijeljeni“ da bi krenuli živjeti, a istina je da prošlost nije projekt koji se zatvara. Nije mapa koja se popuni do zadnjeg polja.

Prošlost je u tijelu i mijenja se kako se mijenja naš kapacitet da je držimo, prepoznamo, obradimo, pustimo.

Nema tog trenutka kada sve postane „riješeno“. Ima samo onaj trenutak kada u sebi osjetiš: dovoljno sam dobro za sadašnji korak.

Neke rane će se zacijeliti, neke će se smiriti, a neke će zauvijek ostati dio tvoje priče, ali bez moći da određuju tvoje sutra. I tu dolazimo do nečega o čemu često razmišljam: u redu je usporiti.

To nije poraz, lijenost ni nedostatak ambicije. Nije dokaz da smo „zapeli“ ili da nismo „radili dovoljno na sebi“.

To je zapravo jedna od najdubljih inteligencija našeg živčanog sustava.

Ona tiho šapće: Treba mi vremena. Treba mi manje podržaja. Treba mi sigurnosti.

Kad usporimo, tijelo napokon progovori.

I upravo ono što vidim oko sebe je kako ljudi prvi put stvarno čuju sebe tek kad prestanu gurati, ubrzavati, zahtijevati. Neki procesi u nama rastu sporo, kao voće koje jednostavno neće sazreti prije vremena, a kad pokušamo siliti rast, završimo iscrpljeni, natopljeni osjećajem neuspjeha, uvjereni da s nama nešto nije u redu.

A zapravo, jedino što je bilo „krivo“ jest ritam koji nije bio naš. Usporiti ponekad znači jednostavno udahnuti.

Dopustiti si da vidiš jasnije.

Osjećaš iskrenije.

Čuješ sebe bez šuma koji dolazi izvana.

I, možda najvažnije, prestaneš se uspoređivati s tuđim tempom, tuđim brzinama, tuđim preobrazbama jer usporavanje nije suprotnost napretku. Ono je ono što napredak čini održivim. Često čujem: „Ne osjećam se spremno.“; „Treba mi još vremena.“; „Prvo moram sve zatvoriti sve svoje rane.“

A iza tih rečenica najčešće stoji strah.

Strah da će život ponovno dotaknuti ono što još nije sasvim smireno.

Ali život će nas uvijek aktivirati. To je njegova priroda.

Cilj nikada nije bio stvoriti sterilni život bez okidača.

Cilj je stvoriti unutarnji prostor koji takve okidače može izdržati, propustiti, obraditi.

I taj se prostor ne gradi samo terapijom. Gradi se kontaktom. Odnosima. Smijehom. Ritualima. Navikama. Odmorom.

Gradi se u tijelu, korak po korak, dok živimo.

I tako, dok nas svijet tjera da budemo „bolji“, stalno mi se u glavi vrti pitanje: Bolji od koga? Bolji u odnosu na što? Što uopće znači biti „bolji“?

Jer što može biti bolje od čovjeka satkanog od zvjezdane prašine, s tijelom koje pamti i srcem koje u jeku borbe za svoje najmilije može pomaknuti planine? Ima li uopće većeg čuda od toga?

Dok jurimo još jednu promjenu na bolje, zaboravimo da živčanom sustavu treba vremena da se promjena uopće dogodi.

A mi ga, tjerajući se na stalno kopanje, nesvjesno preopteretimo. I onda se dogodi ono što zovemo „opet sam napravila isto, zašto se ne mogu promijeniti “, a to nije naša nemogućnost za promjenu, nego tijelo koje kaže: "Čekaj… nisam stiglo integrirati ni ono od jučer.“

Kao da vozimo sto na sat, a istovremeno očekujemo od tijela da se ponaša kao da stoji potpuno mirno.

Možda je zato jedna od najljepših istina koju sam naučila ova: Možeš krenuti naprijed I usporiti u istom dahu.

Možeš živjeti bez žurbe.

Rasti bez forsiranja.

Iscjeljivati se bez da iscjeljivanje postane cijeli tvoj život.

Jer brzina nije dokaz napretka. Stabilnost jest. A kad napokon osjetiš svoj ritam, ne onaj nametnuti, nego svoj, tada shvatiš:

Ne trebaš riješiti sve iz prošlosti da bi živjela.

Dovoljno je da si dopustiš korak.

Pa još jedan.

I da svaki od njih bude u tvom, jedinstvenom tempu.

Ako ti je ovaj tekst sjeo i želiš istražiti svoj ritam, svoje tijelo i svoju priču, pozivam te da zaviriš na druge tekstove na mom blogu. Tamo sam ostavila još tekstova, resursa i prostora za sve koji žele živjeti sporije, dublje i stvarnije.