O granicama u obitelji: kada si napokon dozvolimo ono što nam je trebalo oduvijek

U kontekstu obitelji, granice su često bile nešto o čemu se nije govorilo. Vjerujem da si, kao i mnogi od nas na Balkanu, odrastaola u okruženju u kojem je “normalno” bilo prilagođavati se, šutjeti, biti mirna, ne tražiti previše, ne smetati.

Ja znam da sam ja tako odrastala. Da se starije mora slušati. Da stariji znaju najbolje. Da je bolje prešutjeti kako se ne bi izazvala svađa, kako ne bih bila „previše“.

I zato danas, kada razmišljaš o postavljanju granica, možda kao i moje, tvoje tijelo može reagirati strahom, nelagodom ili krivnjom, čak i kada znaš da su ti te granice potrebne.

Granice nisu zid.

Granice nisu zid niti podrazumijevaju konflikt. Nisu odbijanje, hladnoća ili nedostatak ljubavi. Granice su način da prepoznaš i zaštitiš ono u sebi što je ranjivo, osjetljivo i vrijedno. A u obiteljskim odnosima to je često upravo onaj dio koji je najduže ostao neviđen.

Mnogi se ljudi boje postaviti granice upravo zato što se u njihovim tijelima još uvijek nalazi trag djetinjstva u kojem granica nije bilo. Djetinjstva u kojem je bilo potrebno prilagoditi se kako bi se preživjelo, kako bi se bilo prihvaćeno, kako bi se uklopilo.

I ja sam taj trag dugo nosila u sebi. Zato je važno približiti se ovoj istini: nije nimalo lako postaviti granicu tamo gdje je nikada nisi imala priliku vježbati.

Ponekad je najveća promjena jednostavno — dozvola. Dozvola da se osloniš na svoj unutarnji osjećaj, a ne na očekivanja. Dozvola da nešto ne želiš. Da si umorna. Da ti je previše. Da kažeš: „ne mogu“, „ne ide mi“, „ovaj put ne“.

Dozvola da odabereš sebe pa makar na trenutak.

Granica kao čuvar odnosa

Vjerujem da u obiteljskim odnosima često od sebe očekuješ da budeš dostupna, fleksibilna, tolerantna, da „izdržiš još malo“. Ali istina je da granica nije znak da si odustala od odnosa. Ona je znak da ti je stalo. I do odnosa, i do sebe.

Da želiš zadržati odnos i da se želiš odnositi prema sebi na način na koji si se možda nekada nadala da će se drugi odnositi prema tebi.

I zato, ako u tebi postoji tiha misao da bi nešto u ovom blagdanskom razdoblju trebalo izgledati drugačije, ako osjećaš potrebu za malo više prostora, tišine, odmora ili distance, okej je. Tvoja potreba je legitimna. Tvoj osjećaj je stvaran.

Ne moraš je objašnjavati. Ne moraš je braniti.

Dovoljno je da je čuješ.

Granice nisu alati kojima mijenjaš druge. One su prostor koji stvaraš kako bi mogla osjetiti sebe. I zato, dok razmišljaš o njima, možda je najnježnija stvar koju možeš učiniti ovo: podsjetiti se da imaš pravo živjeti u skladu s onim što ti tvoje tijelo govori.

I da je sasvim u redu usporiti. Sasvim je u redu zaštititi se. Sasvim je u redu staviti sebe u središte vlastitog života, možda po prvi put.

Budi nježna prema sebi. Ti samo učiš ono što si dugo morala potiskivati: da imaš pravo biti dobro.

Ako ti je ovo imalo smisla, spremi objavu ili je pošalji nekome kome bi mogla značiti. Ponekad je i to oblik brige. 💛