Prošlost je prošla - ali je li tvoje tijelo to shvatilo?
Koliko si puta čula ili izgovorila rečenicu: "Ma pusti, prošlo je. Gotovo je." Koliko si puta pomislila da si nešto riješila, ostavila iza sebe, zaboravila?
I onda… u nekoj situaciji – možda sasvim nevezanoj – osjetiš grč u trbuhu, stezanje u prsima, knedlu u grlu. Nema jasnog razloga. Ali tijelo reagira. Kao da se nešto vraća. Kao da nije prošlo.
Tijelo pamti ono što glava zaboravi
Tijelo je mjesto gdje se sve događa – i sve bilježi. Kao djeca nismo uvijek imali riječi za ono što nas je boljelo, plašilo, zbunjivalo. Ali naše tijelo je znalo. Bilježilo je iskustva često i bez riječi. Pogotovo ona koja su bila preteška, zbunjujuća ili bolna. Stisnulo se, napelo, zadržalo dah. U tom trenutku to je bila genijalna strategija preživljavanja.
Problem je što ta strategija često ostane aktivna i kad više nije potrebna. Tako odrastemo, promijenimo okolinu, prekinemo odnose, preselimo, ostavimo iza sebe neke teške životne faze… ali naše tijelo još uvijek reagira kao da je tamo.
"Ali ja sam to već prošla…"
Racionalno – da. Možda si razumjela što se dogodilo, oprostila, objasnila, razgovarala...
Ali tjelesna memorija je dublja i sporija. Tijelo ne zaboravlja preko noći. Ne zaboravlja udarce, tišinu, povišene tonove, neizgovorene riječi, progutane suze, zabranjenu ljutnju... Ne zaboravlja kad nije bilo sigurno biti ono što jesi.
Zato je moguće da danas i dalje:
Ponavljaš iste obrasce u odnosima
Osjećaš strah, sram, krivnju — bez vidljivog razloga
Imaš tjelesne simptome koji "nemaju medicinsko objašnjenje"
Osjećaš se kao da nisi u svom tijelu
Tijelo: gdje prošlost izlazi iz mišića, a ne iz priče
Neke priče ne mogu se otpustiti kroz misao. Neke rane ne zarastaju samo kroz razumijevanje. Upravo zato u radu s tijelom ne pričamo samo o prošlosti – mi je osluškujemo na tijelu.
Da bi prošlost zaista otišla, mora je se prepoznati tamo gdje je ostala zadržana — u tijelu. U držanju, u dahu, pokretima, napetostima.
Tamo gdje nikad nije dobilo priliku reći: "Dosta."
Tamo gdje su emocije bile prevelike da bi bile osjećane.
U trenucima kad ti ništa nije, a osjećaš sve.
Kada se ono što je ostalo potisnuto napokon osjeti, može se i pustiti. I korak po korak, prošlost postaje stvarno prošla. Ne zato što si je izbrisala, nego zato što si je osjetila, integrirala, pustila.
Jer kad tijelo osjeti da je prošlo – tada zaista jest.
Oslobađanje nije u zaboravu. Oslobađanje je u dozvoljavanju da osjetiš ono što je ostalo osjećano napola. U sigurnom prostoru, s nekim tko zna kako to tijelo govori. I kako ga slušati. Bez požurivanja, bez prisile. U svom ritmu.
Ako osjećaš da u tebi još uvijek živi nešto što je "prošlo", ali te i dalje pokreće, zakoči ili boli – tvoje tijelo ti možda pokušava nešto reći. I nije kasno da ga čuješ. Jer tek tada ono prošlo zaista postaje prošlost.
Ako te je ovaj tekst dotaknuo — ako si se prepoznala u riječima koje tijelo već dugo šapće — pozivam te da pratiš Instagram profil gdje ćemo nastaviti ovu priču.
Tamo ćeš pronaći:
✨ dublje uvide o radu s tijelom
🌀 citate iz ovog i sličnih tekstova
💬 prostor za refleksiju, pitanja i podršku
Jer tvoje tijelo nije pogrešno. Samo treba biti saslušano.
Prati @svemojestrane i budi dio prostora gdje se riječi stapaju s osjećajem. Jer prošlost prestaje upravljati sadašnjošću tek kad je osjetimo — do kraja.
