Zašto se uporno uvjeravaš u svoju nemoć?
Zašto se uporno uvjeravaš u svoju nemoć?
Postoji ta jedna tiha, uporna misao koja se provlači kroz tvoje odluke, kroz tvoje dane, kroz tvoje tijelo — „Ne mogu.“ Ne mogu to promijeniti. Ne mogu se zauzeti za sebe. Ne mogu drugačije. I s vremenom to „ne mogu“ postane dio tebe, kao refleks, kao navika, kao identitet.
Ali gdje si to naučila? I što tvoje tijelo govori o toj nemoći?
Nemoć nije početna točka – ona je naučena reakcija
Kao socijalna radnica, vidim kako ljudi svakodnevno nose teret sustava, trauma, nepravdi, povijesti obitelji i društva koje ih nije znalo vidjeti ili čuti. Kao edukantica tjelesno orijentirane psihoterapije, vidim kako se ta nemoć ne zadržava samo u mislima – ona se utiskuje u mišiće, u držanje, u disanje. Tijelo zna. I tijelo pamti.
Dijete koje je više puta pokušalo izraziti svoje potrebe, ali je bilo ignorirano, posramljeno ili kažnjeno, nauči da nema smisla pokušavati. Osoba koja je godinama pokušavala promijeniti svoju okolinu, ali je stalno nailazila na otpor ili nasilje, razvije strategiju preživljavanja: odustajanje. To nije slabost. To je adaptacija.
Uvjeravanje u nemoć štiti – ali i zarobljava
Tvoje uvjerenje da „nema izlaza“, da „se ne isplati truditi“, možda ti je jednom zaista spasilo život. Možda te štitilo od još veće boli, razočaranja ili nasilja. Ali sada?
Pitanje koje se postavlja nije: „Jesam li sposoban?“ Nego: „Koga pokušavam zaštititi time što govorim da nisam?“
Tjelesna istina: gdje u tijelu živi ta nemoć?
Probaj zastati na trenutak. Udahni dublje. Gdje u tijelu osjećaš težinu kad pomisliš na promjenu? Možda u grudima, kao pritisak? Možda u trbuhu, kao kamen? Možda ramena tonu kao da nešto nose već godinama?
Tvoje tijelo je mapa tvog emocionalnog krajolika. I često, tamo gdje osjećaš najveću napetost, leži potisnuta snaga. Nije nestala — samo čeka da je prepoznaš i vratiš sebi.
Početak nije snaga – početak je dopuštenje
Ne moraš odmah vjerovati da možeš sve. Možda možeš samo dopustiti sebi sumnju u tu nemoć. Možda možeš reći: „Možda to što mislim da ne mogu… nije cijela istina.“ To je dovoljno za početak.
Ne postoji osoba koja je istinski nemoćna — postoji samo osoba koja je uvjerena da je tako. I iza tog uvjerenja često stoje godine boli, zanemarivanja i nepriznate potrebe.
Ali tijelo pamti i nadu, ne samo bol. I korak po korak, možeš ponovno uspostaviti vezu s dijelovima sebe koji još vjeruju, još žele, još znaju.
Pitanje više nije: „Zašto sam nemoćna?“ Već: „Tko sam ja kad više ne vjerujem u svoju nemoć?“
Ako te ova priča dodirnula, ako osjećaš da se i ti ponekad uvjeravaš da “ne možeš” — javi mi se u DM na Instagramu i ostavi komentar. Nije lako prizvati snagu kad je tijelo dugo nosilo nemoć, ali već sam korak sumnje i pitanja može biti početak promjene.
Za više sadržaja o tome kako tijelo pamti i kako se možemo vratiti sebi, prati me ovdje i na Instagramu. 🤍
📍 Instagram: @svemojestrane 🎥 YouTube: @svemojestrane
