Tijelo koje voli, tijelo koje tuguje: kako privrženost živi i nakon gubitka

Kada izgubimo voljenu osobu, bilo zbog smrti, prekida ili razdvajanja, najčešće mislimo da je bol u srcu i mislima. Ali iz tjelesno orijentirane perspektive, gubitak ne živi samo u sjećanjima. On živi u tijelu.

Privrženost nije samo emocionalna. Ona je neurobiološka, somatska i duboko utkana u naš živčani sustav. Naše tijelo pamti ritam odnosa... ton glasa, miris, način na koji smo disali pored te osobe, kako smo se opuštali u njenoj blizini...

Kada ta osoba nestane, tijelo ostaje “podešeno” na prisutnost koja više nije tu. I zato tuga nije samo misao o gubitku, već i fizički osjećaj praznine, napetosti i boli.

Kada tijelo ne zna da je osoba otišla

Iz perspektive privrženosti, svaki odnos koji nam je značio predstavlja mjesto regulacije. To znači da nas prisutnost druge osobe doslovno smiruje na tjelesnoj razini — usklađuje disanje, otkucaje srca, hormone stresa.

Kad taj izvor regulacije nestane, tijelo se nađe u stanju dezorijentiranosti. Živčani sustav “traži” osobu koja ga je umirivala.

Zato mnogi ljudi koji tuguju opisuju:

• osjećaj pritiska u prsima,

• teško disanje,

• valove topline i hladnoće,

• prazninu u trbuhu,

• drhtavicu ili težinu u tijelu.

To nisu samo “emocije tuge”, to su tjelesni oblici privrženosti koji sada više nemaju svoj vanjski oslonac.

Tijelo doslovno pokušava naći kontakt koji više ne postoji.

Tuga kao tjelesni proces

U zapadnoj kulturi tugu često promatramo kao emocionalno ili mentalno stanje koje “treba odraditi”. No, iz tjelesno orijentirane perspektive tuga je proces kroz koji tijelo traži novu ravnotežu.

Tuga se pojavljuje u valovima jer tijelo ne može podnijeti sav intenzitet odjednom. Val tuge je zapravo val energije koji pokušava izaći i osloboditi prostor u sustavu.

Zato je važno dopustiti si tugovanje i kroz tijelo:

• disati u trenutku kad se grlo stegne,

• pustiti suze kad se pojave,

• nasloniti se, umotati, zatvoriti oči,

• dozvoliti tijelu da bude sporo, teško, tromo.

Tijelo zna kako tugovati, ali mu moramo dopustiti da to učini.

Kada razum ne pomaže, tijelo i dalje pamti

U svom radu gdje je smrt gotovo svakodnevna pojava, često čujem:

“Znam da je prošlo, znam da osoba više nije tu, ali nešto u meni i dalje reagira kao da jest.”

To “nešto” je tijelo koje još nije naučilo da je sada sigurno, da preživljava bez onog drugog. Kognitivno znamo da je kraj, ali tijelo to mora osjetiti.

Terapijski pristup koji uključuje tijelo (somatski rad, disanje, regulaciju živčanog sustava, svjesni pokret) pomaže sustavu da: prepozna bol, izrazi ono što je potisnuto, stvori novo iskustvo sigurnosti sada, u sadašnjem trenutku.

To je iscjeljenje koje ne briše sjećanje, nego mijenja odnos prema njemu.

Uloga tijela u ponovnom pronalasku sigurnosti

Kroz proces žalovanja tijelo se polako uči novom načinu regulacije, onom koji ne ovisi o prisutnosti druge osobe. To je iznimno važan dio: pronaći u sebi ono što smo nekada osjećali kroz drugoga.

Nekoliko nježnih načina za podršku tijelu kroz tugu:

• Disanje

  – svjesni, mekani udasi i izdasi vraćaju ritam koji se izgubio.

• Pokret

  – šetnja, ljuljanje, protezanje. Pokret govori tijelu: “Još sam ovdje.”

• Dodir

  – vlastiti dodir, masaža, omatanje dekicom. Dodir podsjeća tijelo da je granica tu i da je sigurno.

• Siguran kontakt

  – razgovor, terapijski odnos, zajednica podrške. Tijelo uči da nije samo.

Kroz vrijeme, živčani sustav se reprogramira i uči da može ponovno disati bez stalnog straha od gubitka.

Tuga kao nastavak ljubavi

Tuga nije suprotnost ljubavi, ona je njezin nastavak u odsutnosti. Tijelo koje voli, isto je tijelo koje tuguje. U njemu još uvijek žive tragovi dodira, glasa i prisutnosti osobe koju volimo.

Iz tjelesno-orijentirane perspektive gledano cilj nije prestati tugovati, nego naučiti živjeti s tugom tako da ona ne paralizira, nego omekša.

Jer svaka suza, svaki uzdah i svaki trenutak tišine koji tijelo osjeti je način na koji ljubav još jednom prolazi kroz nas.

I upravo kroz tijelo, polako, učimo da i bez one osobe možemo opet disati.

Na blogu i društvenim mrežama često dijelim uvide o:

privrženosti i tjelesnom sjećanju,

regulaciji kroz gubitak,

tehnikama samopodrške u procesu tuge.

Ako te zanimaju ove teme zaprati me na Instagramu @svemojestrane.

A ukoliko te zanima dublje razumjeti kako se obrasci privrženosti oblikuju u tijelu i utječu na tvoje odnose, pročitaj i moj tekst “Privrženost živi u tijelu: kako naše tijelo pamti bliskost i sigurnost”. Oba teksta zajedno otkrivaju kako tijelo nosi i iscjeljuje priče o ljubavi, sigurnosti i gubitku.

U idućem tekstu pišem o tome kada nas odnos iscrpljuje.