Zašto je teško postaviti granice — i kako to uopće izgleda u tijelu?
Ako si se ikada uhvatila kako se stegneš iznutra čim trebaš reći „ne“, znaj da nisi sama. Kao socijalna radnica i edukantica tjelesno orijentirane terapije, to čujem gotovo svakodnevno:
„Znam da trebam reći NE, ali ne mogu.“ „Kao da ću se raspasti kad trebam reći što trebam.“ „Samo želim da sve prođe bez konflikta.“
Postavljanje granica nije samo mentalna vještina. To je i duboko tjelesni proces — susret sa sobom, sa svojim potrebama, ali i s ranama koje još uvijek žive u našem tijelu.
I upravo zato mnogima od nas granice donose više straha nego sigurnosti.
Kako tijelo reagira na postavljanje granica?
Kada se približimo trenutku u kojem trebamo jasno reći što želimo ili ne želimo, tijelo često progovori prije nas:
Napetost u trbuhu ili grudima / Kao da se nešto stisne iznutra. Ovo je čest znak da se u nama aktiviraju strah, briga ili unutarnji konflikt.
Drhtanje u rukama ili glasu / Tijelo nas pokušava upozoriti da ulazimo u situaciju koju doživljava kao potencijalnu prijetnju.
Grč u grlu / Onaj osjećaj kao da se riječi zaglave. Obično ga prate sram, nesigurnost ili strah da ćemo biti krivo shvaćeni.
Osjećaji srama, krivnje ili straha / Možda nismo odrasli u okruženju gdje su naše potrebe bile saslušane. Možda je „biti dobra“ značilo „nemati granice“. I ta iskustva ostanu u tijelu puno duže nego što mislimo.
Važno je znati: nije problem u tebi. Tvoje tijelo samo čuva uspomene na trenutke kada postavljanje granice nije bilo sigurno.
Zašto je uopće tako teško postaviti granicu?
Mnogi od nas odrasli su u okruženju gdje se nije poticalo izražavanje vlastitih potreba. Ako si naučila da je „NE“ opasno, nepristojno ili da će nekoga povrijediti, onda je normalno da danas tvoje tijelo reagira grčem.
Možda si:
strahovala od kritike ili odbacivanja,
naučila da je briga o drugima važnija od brige o sebi,
dobivala pohvale kad si uvijek bila dostupna, poslušna ili popustljiva.
U takvim okolnostima tijelo nauči da je granica = prijetnja. A ne zaštita. I zato danas reagira stresom, iako svjesni dio tebe zna da imaš pravo reći „ne“.
Kako izgleda zdrava granica u tijelu?
Zdrava granica je tiha, jasna i nježna. Ne mora biti oštra niti konfliktna. Zapravo, najčešće izgleda ovako:
Kontakt sa sobom / Osjećaš stopala na podu, dah, prisutnost u tijelu. Tu si.
Mirna odlučnost / Ne moraš biti potpuno sigurna u sebe — ali postoji osjećaj unutarnjeg „imam pravo na ovo“.
Opušten dah / Nema velikog grča. Dah te podržava, ne blokira.
Zauzimanje svog prostora / Bez isprike što postojiš. Bez smanjivanja sebe.
Ovo ne dolazi preko noći. Granice se uče kao i svaka druga vještina: polako, nježno, korak po korak.
Mala praksa — kako se vratiti sebi prije postavljanja granice?
Zatvori oči i duboko udahni. Pa reci sebi, tiho i polako:
„Imam pravo reći NE.“ „Moj prostor je važan.“ „Mogu ostati u kontaktu sa sobom dok postavljam granicu.“
Primijeti što se događa u tijelu. Gdje se javlja napetost? Gdje osjećaš mekoću? Ništa ne trebaš mijenjati, samo promatraj.
Svaka reakcija je informacija, dio tvoje priče. Granice nisu nešto što dolazi izvana. One su već u tebi, samo čitaju tvoje tijelo i čekaju da ih ponovno osjetiš.
Ako ti je teško, nisi sama i ne moraš sve sama
Ako osjećaš da ti tijelo reagira na stare rane ili da ti postavljanje granica izaziva strah, to je znak da ti treba podrška, a ne da s tobom nešto nije u redu.
Rad na granicama je put prema većoj slobodi, miru i autentičnosti. Ako želiš dalje istraživati ovu temu, pozivam te da pratiš moj blog. Tamo redovito dijelim prakse, uvide i iskustva o tome kako slušati svoje tijelo, kako njegovat zdravu granicu i kako živjeti bliže sebi.
Tu sam.
