"Ti nisi moj otac, a ja nisam tvoja majka": Zašto u vezama često glumimo uloge iz djetinjstva

Kako se stil privrženosti pretače u nesvjesne uloge u odnosima?

Naša rana iskustva oblikuju način na koji doživljavamo bliskost, sigurnost i povezanost – a to nazivamo stilom privrženosti. No ono što često ne prepoznajemo jest koliko duboko ta rana iskustva utječu na našu podsvijest, tijelo i ponašanje u odraslim vezama.

Kada rane iz djetinjstva ostanu nerazriješene, naš živčani sustav ostaje “na oprezu” – traži završetak, iscjeljenje, sigurnost koju nije dobio. Bez da to svjesno biramo, partner postaje projektor naših starih priča.

Ako si bila emocionalno zanemarena, možda nesvjesno biraš partnere koji te drže na distanci – iako to boli, taj obrazac je poznat tvom živčanom sustavu. Možda se nadaš da će ovaj put “netko ipak ostati”.

Ako si morala brinuti za emocionalno preplavljenog roditelja, možda danas automatski ulaziš u ulogu “spasiteljice” – i ljubav doživljavaš kao zadatak, a ne kao prostor slobode.

Ako si bila kažnjena za izražavanje potreba, možda danas od njih odustaješ čim dođe do konflikta – čak i kad bi ih bilo sigurno izreći.

U tim trenucima, partner više nije samo partner – on (ili ona) postaje:

Zamjena za tatu koji nije bio tu
Zrcalo mame koja je tražila previše
Dijete koje moraš popraviti da bi bio voljen

Ovo nisu logične odluke – ovo su nesvjesne, tjelesno urezane uloge koje naš sustav automatski aktivira u odnosima.

Kako znaš da si upala u ovu dinamiku?

Prepoznaješ ju ne toliko mislima – koliko osjećajem u tijelu i živčanom sustavu:

Imaš osjećaj da stalno “spašavaš” partnera, iako si iscrpljena.
Primjećuješ da se veze uvijek vrte oko istih rana – bez obzira na to tko je partner.
Osjećaš dužnost prema partneru, više nego slobodu.
Tvoje potrebe se čine nevažnima ili “previše”.
Male partnerove reakcije u tebi pale alarm veći nego što situacija realno zahtijeva.

To su emocionalni flashbackovi.

Ne reagiraš samo na partnera – reagiraš na prošlu priču, koja se probudila kroz sadašnji okidač. Tvoje tijelo pamti. Disanje se plitko, srce ubrzava, mišići se napinju. Više nisi tu – već si (nesvjesno) opet dijete koje se pokušava snaći u emocionalno nesigurnom prostoru.

Kako izaći iz starih uloga i birati iz zrelosti, a ne iz rane?

1. Prepoznaj kad nisi u sadašnjosti

Kad te nešto "pogodi jače nego što bi trebalo", zastani. Pitaj se:

“Na koga me ovo podsjeća?”
“Jesam li ja sad odrasla osoba u vezi – ili dijete koje traži sigurnost?”

Već samo ovo osvještavanje stvara mali prostor između tebe i automatske reakcije.

2. Vrati se u tijelo

U tjelesno-orijentiranoj psihoterapiji se radi na regulaciji živčanog sustava – jer tek kad se tijelo osjeća sigurno, možeš birati drugačije. Uzemljenje, dubok dah, dodir sa sobom, zvuk, pokret... Tvoje tijelo zna razliku između prošlog i sadašnjeg trenutka – kad ga naučiš slušati.

3. Postavi granicu između suosjećanja i preuzimanja

Možeš suosjećati s partnerovom boli – ali ne moraš ju nositi kao svoju. Možeš biti uz njega ili nju – bez da izgubiš sebe.

To nije sebičnost – to je regulacija. To je emocionalna zrelost.

4. Odloži teret koji nisi trebala nositi

U terapijskom procesu, imamo priliku osjetiti, izraziti i otpustiti teret koji nas je oblikovao – ali koji više nije naš. Kad otpustiš potrebu da partner bude “tata koji te napokon vidi” ili “mama koja te neće napustiti”, počinješ ga (ili nju) vidjeti – stvarno, ovdje i sada.